Ovo je prvih pet minuta u Komiži: rive, konobe, susjedova vrata. Naučit ćete pozdrave koji ondje stvarno postoje (i uvjeriti se da jedan koji vam se čini najnormalnijim — ne postoji), reći fola umjesto hvala, iśkuźojte umjesto oprostite, potvrditi s jeśon umjesto s da, i otići uz Bog! ili moća. Uz to ide i prvo pravilo izgovora, ono koje se čuje u gotovo svakoj rečenici: komiški nastavak ne završava na -m nego na -n.

Prije svega ostaloga naučit ćeš pitati. Ova ti cjelina daje riječi koje otvaraju svaki razgovor u Komiži — ca, ku, di, kal, źoc, oli — i sintaksu koja ide uz njih: pitanje se gradi tako da glagol dođe naprijed, a čestice li nigdje nema. Uz to ide i negacija, jer pola odgovora koje ćeš čuti počinje s ni ili nimo.

Ako o komiškom naučite samo jednu stvar, neka bude ova. Dugo a prelazi u o, dugo o prelazi u u, a stari jat daje i — i odjednom glova, brud i vrime nisu strane riječi nego glava, brod i vrijeme. Ovo je jedini dio komiškoga koji vam odjednom vraća stotine riječi umjesto jedne po jedne.

Komiški ima manje suglasnika od standardnoga hrvatskog. Ono što standard razdvaja na s i š, pa na z i ž, ovdje je jedan meki glas: ś i ź. Kad to jednom uhvatite, pola onoga što čujete na rivi odjednom postane prozirno — beśida, śardela, źmul, doź — a prestanete čuti 'čudno s' i počnete čuti govor.

Ako ste u Komiži čuli kal, śal, olma ili pul Komiźe i pomislili da netko guta slova — niste dobro čuli. To je pravilo, i to najprepoznatljivije pravilo komiškoga govora: kad se d ili t nađe ispred drugoga suglasnika, izgovara se kao l. U ovoj jedinici dobivate pravilo, njegove granice, jednu veliku iznimku koja ga ne ruši nego objašnjava, i konstrukciju ol + genitiv koja se na njemu drži.

Glagol je mjesto na kojem se komiški najbrže prepozna. Infinitiv gubi zadnje -i, prvo lice jednine završava na -n umjesto na -m, a treće lice množine često dobiva još jedno -du. U šest lekcija dobivate cijeli radni sustav — bit, govorin, gredu, bil śon, puj! i ću — onoliko koliko treba da razumijete razgovor na rivi i da se u njega ubacite bez zastajkivanja.

U ovoj cjelini brojite, pitate koliko je sati i slažete kalendar na komišku. Usput dolazite do dvaju nastavaka koji su najjači znak raspoznavanja ovoga govora: instrumental na -un (rukun, glovun, iś otun bracerun) i genitiv množine na -ih (deśet urih, pet judih). Tko ta dva nastavka čuje i zna upotrijebiti, prestaje zvučati kao fureśt, čak i ako mu je rječnik još tanak.

Ovo je vokabular kojim se u Komiži govori o ljudima: o svojoj famiji, o susjedovoj, i o onome tko je čiji. Naučit ćete zvati starijeg čovjeka burba, a stariju ženu teta, i to bez ikakve rodbinske veze — to su riječi poštovanja. Uz njih idu tri stvari koje se u ovom području čuju na svakom koraku: dica kao ženska imenica jednine, instrumental na -un, i pravilo lj → j koje standardnu ljubav pretvara u jubov.

Ovo je vokabular kuće u koju vas netko pozove: kamare, škure, škale, konoba, komin, gustirna i dvor. Većina tih predmeta nosi mletačko ime — katrida, tavaja, škafetin, štramac — pa ćete usput naučiti i kako talijanska riječ ulazi u komiški i što joj se pritom dogodi. Uz to idu tri sintaktička obrasca bez kojih se o kući ne može govoriti: u + akuzativ za mjesto, ol + genitiv za 'nešto od nečega' i u + genitiv za 'kod nekoga'.

U Komiži se o vremenu ne razgovara iz pristojnosti nego zato što o njemu ovisi hoće li se toga dana ići na more. Ovo je vjerojatno najživlji dio komiškoga rječnika: šesnaest imena vjetrova, desetak imena za stanje mora i cijeli niz znakova koje se čita s neba. Nakon ove cjeline razumjet ćete odgovor kad nekoga na rivi pitate kakvo će biti vrijeme — i moći ćete odgovoriti kako treba.

U Komiži će vam netko ponuditi jelo i piće prije nego naučite pozdrav. Ova vas cjelina uči da naručite, prihvatite, uljudno odbijete, pohvalite onoga tko je kuhao i razumijete što vam je stavljeno pred nos — od marende do parśurot. Ovdje je i najgušći sloj romanskih posuđenica u cijelom tečaju, pa se isplati naučiti obrazac, a ne samo riječ po riječ.

Ovo je najkorisnija cjelina u tečaju za nekoga tko je u Komiži ovoga tjedna. Naučit ćete tražiti stvari u butigu, pitati koliko što stoji, snaći se na rivi i u ośtariji, prihvatiti ponuđenu čašu i pristojno odbiti treću. Uz to ide i jedna sintaktička sitnica koja u komiškom otvara sve: pitanja se tvore bez li.

Kad te u Komiži nešto zaboli, nitko te neće pitati na standardnom. Pitat će te "A je voś co boli?" — i od tvog odgovora ovisi hoćeš li dobiti čaj ili liječnika. U ovoj jedinici učiš dijelove tijela, kako reći da si umoran, gladan, žedan ili bolestan, kako se ide u likora i u śpicjariju, te kako se opisuje čovjek: brk, brada, ćelava glava, bora na licu. Uz to ide i gramatika koja se najbolje uči baš na tijelu: prvo lice jednine na -n (jimon, źnon, vidin), dativ osobe koje se nešto tiče (źima mi je, ca mu je) i akuzativ onoga koga nešto boli ili hvata (boli me, ćapol jih śtroh).

Ovo je jedinica za nekoga tko će ovo ljeto stvarno biti na moru: plivati, izvesti barku, privezati je, pročitati more prije nego što krene. Sve što je ovdje — banjuda, śidro, jidro, rota — Komižani i danas govore, na rivi i u brodu. Gramatički, more je i mjesto gdje se najbolje čuje jedan komiški nastavak koji standardni hrvatski nema: instrumental na -un i -on.

Komiža nikad nije bila mjesto stočara, ali životinja je bilo posvuda: mačke po skalinima i po brodovima, magarci i mazge na strmim putevima prema Bargujcu i Borovku, koze na Barjacima, galebovi nad ribom koja se čisti na kraju mula. Ovih šest lekcija daje ti imena tih životinja onako kako ih Komiža izgovara, a uz njih dvanaest glasovnih i gramatičkih pravila po kojima ćeš komiški prepoznati čim ga čuješ. Životinjski su nazivi za to idealni jer se u njima vidi gotovo cijeli sustav — od ol + genitiva do slogotvornoga r.

Po ribarstvu je Komiža poznata i po njemu je njezin govor bogatiji od svih drugih na Jadranu — ali ovo nije muzejski obilazak. Ovdje učiš riječi koje ti trebaju ako danas izađeš na brod, kupiš ribu na rivi ili pojedeš ono što je jutros ulovljeno: imena riba, glagole lova, dijelove broda, ljude u posadi i cjenkanje na obali. Usput ide i gramatika koju upravo te riječi najbolje pokazuju — genitiv množine, infinitiv bez -i, instrumental na -un i pripovjedačko bi.

Ova cjelina uči vas snalaziti se u Komiži onako kako se snalaze domaći: od rive prema gore, iz jedne bonde u drugu, iz vale u valu, s otoka na otok. Naučit ćete kako se zovu dijelovi mjesta i obale, kako se pita za put i kako se odgovara, te kako Komižani zovu susjede — počevši od toga da grad Vis nikad ne zovu Vis, nego Luka.

Komiška godina ne teče po datumima nego po blagdanima: od Advenata i Bolnjega dana, preko Vodokarśća i Kandalure, do ljetnih feśt i Śvetega Mikule u prosincu. Ova jedinica daje ti riječi koje ćeš na otoku doista čuti — čestitke, crkveni rječnik, riječi za ples, pjevanje i klapu, te ono što se govori kad netko umre. Sve je to živ govor: u Komiži se i danas kolenda, zvoni, procesija ide istim ulicama i psuje se istim svecima.

Komiža je ribarsko mjesto, ali gotovo svaka kuća ima i svoje loźje, vartal ili barem gomilu kamenja na kojoj je nekad rasla loza. Ova jedinica daje ti glagole rada koji vrijede za bilo koji posao — lavurat, fatigat, guvernat, poprovjat — i zatim cijeli krug vinograda i konobe: rezidbu, cijepljenje, sumporenje, jematvu, mošt i bačvu. Najveći dio toga nije muzejski rječnik: na Visu se i danas tako radi i tako zove.

Ribarske i pomorske riječi lako je naučiti iz knjige. Ono što stranca odaje jest sitniš: kako se kaže brzo, jedva, naopako, čak i, jao meni. Ova cjelina donosi upravo taj sloj — priloge, uzvike i imenice za buku, brigu i nevolju, bez kojih rečenica zvuči prevedeno, a ne izgovoreno. Nakon nje moći ćete ne samo razumjeti što vam netko govori nego i kojim tonom.

Ova cjelina uzima drugu veliku porciju svakodnevnih riječi: one kojima se priča i odgovara, one kojima se nešto zgrabi, okrene ili pokvari, i one kojima se imenuje ono što raste iznad Komiže. Velik dio njih došao je preko mora i toliko se odomaćio da se više ne osjeća kao stran. Nakon nje ćete razumjeti čovjeka koji priča facendu i onoga koji vam objašnjava što je sjekao u šumi.

Komiški ima neobično bogat rječnik za ono što ljudi rade ustima: ćaskanje, prigovaranje, šale, izmišljotine, psovke i svađe. Ova cjelina uči te riječi zajedno s dva nastavka po kojima se prepoznaju — -onje za radnju i -un, -unt, -adur za onoga tko je izvodi. Uz njih idu boje, novac i nekoliko sitnih glagola koje ćete čuti svaki dan; kad ih uhvatite, razumjet ćete dobar dio onoga što se govori pred konobom.

Ova cjelina okuplja riječi kojima se u Komiži nešto uspoređuje, mjeri, dogovara i dokazuje, a onda i one kojima se opisuje kad ništa od toga ne uspije: deźgracijun, falinga, deśfon. Uz njih idu dva velika nastavka po kojima se prepoznaje mediteransko podrijetlo pola komiškoga rječnika — deś- na početku riječi i -cijun na kraju. Naučit ćete i zašto se kaže glośan ali glaśnoća: nije nemar, nego duljina samoglasnika.

Ova cjelina daje vam riječi kojima se u Komiži izriče sud: što je gnusno, što je glupo, što je pravi užitak, a što šteta lijepoga dana. Uz njih ide i stroj koji ih pravi — komiški od gotovo svakoga glagola napravi imenicu na -onje, pa svaka navika koja vam ide na živce ima svoje ime. Kad ovo prijeđete, razumjet ćete i pohvalu i prigovor, i moći ćete uzvratiti.

Ovo je cjelina o riječima koje se ne prevode, nego pokazuju: tuje, otuje, nutrije, uśuda. Uz njih idu komiške zamjenice (śega jutra, u nje, njun), predmetak pri- koji pokriva i hrvatsko pre-, i cijeli niz imenica za nered, sram i žurbu. Sve su to riječi koje se čuju u svakoj rečenici na rivi, a nema ih u hrvatskom rječniku.

Ova cjelina uzima riječi na A i na B, prvi dio Božanićeva dikcionara, i pokazuje da tu nije riječ o ukrasu nego o svakodnevici. Naučit ćete pet-šest nastavaka po kojima se prepoznaje da je riječ doplovila s druge strane Jadrana, i skupinu domaćih glagola na źa-. Većina tih riječi govori o tome kakav je netko i kako se ponaša — a to je u Komiži tema o kojoj se govori svaki dan.

Ova je cjelina dugi rep rječnika: riječi koje su zabilježene po jedanput, ali gotovo sve na isti način — predmetak plus osnova. Polovica ih ima domaći predmetak na posuđenoj osnovi, a polovica posuđeni predmetak na domaćoj. Naučite li šest predmetaka, moći ćete rastaviti i one riječi koje niste nikad čuli. Posljednje dvije lekcije uzimaju predah od gramatike: jedna govori o udarcu i podvali, druga o tinti, kredi i onome što raste na brdu.

Uz ribu i lozu u Komiži se oduvijek radilo i s tvrdim materijalom: s kamenom, drvom, željezom i gipsom. Ova jedinica daje ti imena gradiva i alata, glagole koji kažu je li se nešto koristi ili se troši do kraja, i cijeli jedan sloj riječi koji dolazi izvana — od Komune, suda i vojske. Dio se toga i danas čuje na skeli i u konobi. Dio pripada službama i zanatima kojih više nema — bandur, apalat, śtanjin — pa se uči kao povijest mjesta, a ne kao svakodnevni govor.

Komiža nije živjela samo od mora. U mjestu su se držali stolar, brijač, postolar, dućandžija i zidar, a svaki od njih ima svoje ime, svoj alat i svoj račun. Ova jedinica ide tim redom: najprije ljudi i njihovi zanati, pa drvo i čavli, pa beton i voda, pa dotjerivanje i dovršavanje — i na kraju buleta, račun koji sve to zaključuje.

Uz ribu, Komiža je oduvijek živjela i od ruku: netko je tesao, netko žbukao, netko kovao, a netko sjedio za stolom i pisao papire za sve njih. Ova jedinica daje ti riječi tih poslova — od grede i grančice do žice, kuke i skela — i sve što ide uz njih: kako se kaže da je posao gotov, kako da je loše izveden i kako se zove čovjek koji ga radi. Dobar dio tih riječi i danas se čuje na gradilištu i u konobi; duvona, kapopośta i apalat imenuju ustanove kojih više nema, pa se uče kao povijest.

Ovo je jedinica o poslu koji se ne vidi s rive: o alatu koji visi u konobi, o lozi koja se cijepi na divlju podlogu, o bačvama koje se pred jematvu sumpore i o zakrpi koja produži život mreži, hlačama i zidu. Gotovo sve ovdje ima ime koje se i danas govori — jer se i danas radi. Naučit ćeš i nekoliko obrazaca po kojima taj govor gradi riječi: kako od glagola nastane ime posla, kako se sud smanjuje i kako se zove ono što je već obavljeno.

Ova jedinica ide brodom od dna prema vrhu: kolumba pod nogama, madir sa strane, parong na rivi, gaśa na kraju konopa, jidro gore. Uz to i more oko broda — śarbun, milura, fjumera, ardura. Puno je toga nastalo na gajeti pod latinskim jedrom i ondje je najtočnije; ali velik dio tih riječi ima i drugi, kopneni život, pa se čuju i daleko od mora: brac je i kat kuće, śtrop je i strop sobe, fora znači naprosto van.

Komiški o brodu govori kratko: ne 'brod je usidren i drži se' nego śurgon, ne 'krma je preopterećena' nego apupon, ne 'idi u dubinu' nego afundo. Ova jedinica pokazuje stroj koji to omogućuje — nastavak -on za gotov posao, par -at i -ovat za jednom i uvijek, -onje za sam posao, i prilog na -o koji se nikad ne mijenja — a uči ga na vokabularu sidra, balasta, jarbola i konopa.

Ovo je jedinica o brodu koji se koristi, a ne gleda: kako se ponaša pod vama, što mu se radi da ostane cijel i kako se zovu dijelovi kojih ćete se rukom primiti. Riječi su iz Božanićeva Komiškoga dikcionara i Mardešićeva rječnika, a čut ćete ih na rivi, na navozu i u svakom razgovoru o tuđoj barci. Gramatički, ovo je jedinica o tvorbi: jedan korijen daje vam glagol, ime radnje i stanje koje iza nje ostaje — blakat, blakovonje, blakun.

Ova jedinica pokriva ono što drži brod i ono što ga dočeka: konope i njihove uplete, izvlačenje na suho i porinuće, imena za svaki komad obale, načine jedrenja uz kraj i drvo od kojega je trup složen. Riječi su iz Mardešićeva rječnika, Božanićeva dikcionara i Komiške ribarske epopeje. Gramatički, ovdje se uči nekoliko sitnica koje se čuju u svakoj rečenici: predmetak in-, riječca śe kad se nešto dogodi samo od sebe, prijedlozi uz obalu i na s akuzativom za način.

Ovo je vokabular onoga što se u kući uzima u ruke: lonac, tava, boca, ručnik, igla, četka. To su riječi koje ćete u Komiži čuti u kuhinji i na balaturi, ne u knjizi — kad netko traži tavu ili kaže da treba nešto oprati. Uz njih idu i tri stvari koje se bez tih riječi ne mogu naučiti: kako se gradi odnosna rečenica s ca, kako se od jednog korijena izvede pola rječnika, i gdje u rečenici s vajo zapravo stoji infinitiv.

Ovaj vas unit vodi kroz kuću po poslovima: grijanje i hlađenje, stol i posuđe, odjeća, prljavština i pospremanje, spavaća soba, i sitnice koje se stalno negdje gube. Uz to dobivate mehaniku koja drži pola komiškog rječnika na okupu — kako se od glagola pravi ime radnje (grodit → grodjenje) i ime njezina traga (grodit → grodjen), i zašto isti predmet ima dva imena.

Kratak unit o trima poslovima koji su držali kuću na nogama: krečenju i popravljanju zidova, drvenim posudama za vino i vodu, i spravama kojima se udara — od tučka u mužaru do klofera za madrace. Uz to idu tri stvari koje se drugdje ne vide tako jasno: kako lj u tvorbi nestaje u j, gdje komiški kaže u ondje gdje standard traži instrumental, i kako izgleda infinitiv glagola na -sti.

Trinaesta cjelina dala ti je tijelo i put do liječnika. Ova ide korak dalje i uči te ono što se na čovjeku vidi i čuje: kako netko problijedi i padne u nesvijest, kako diše, kako guta, što mu je izbilo po licu, je li ćelav ili brkat, i kako je obučen. To su riječi koje u Komiži padnu prije nego što itko spomene liječnika — afon, aśma, brek, kulap, bale, brun, ćela, roba, promina. Gramatika ove cjeline su nastavci. Komiški od jednoga korijena gradi cijele obitelji riječi: dihćot i dihćonje, blid i blidit i blidilo i blidoća, bale i balit i balov. Šest lekcija koje slijede zapravo su šest nastavaka, i kad ih jednom prepoznaš, prepoznavat ćeš ih posvuda — i daleko izvan tijela.

Ova cjelina uči te reći kako netko izgleda, kako spava, kako diše i kako hoda — dakle sve ono što se o čovjeku primijeti prije nego što progovori. Tu su riječi za lice i lubanju, za hrkanje i hripanje, za groznicu i buncanje, za grbu i šepanje, za goljenicu i zglob, i za odjeću koja preko svega toga ide. Dio toga govori otvoreno o bolesti, izmetu i spolovilu. To su obične riječi koje u Komiži izgovori i dijete i starac; ovdje ih učiš jednako mirno kao i sve ostale, uz napomenu koja ti kaže koliko je koja gruba. Gramatika koja ide uz to: imenice koje postoje samo u množini, particip na -on i -en, pridjevi na -uź, glagoli postajanja, i cijela obitelj riječi koje počinju glasom h — glasom koji komiški nikad ne ispušta.

Mreža je najskuplja stvar koju ribar ima, pa o njoj ima i najviše riječi. Ovdje učiš kako se mreža zove po dijelovima, kako se more čita prije nego se mreža baci, kako se zapovijeda dok ide preko boka, i što se s njom radi kad se izvuče. Gotovo sve što je ovdje i danas se čuje u Komiži — jer se mreža i dalje meće, diže, trijebi, pere i krpa.

U Komiži se ne lovi svaka riba istom mrežom, i to se u govoru vidi odmah: mreža nosi ime ribe koju uzima. Ovdje učiš imena riba kojih u standardnom rječniku nema, mreže i alat nazvane po njima, i glagole koji opisuju posao — prostrijeti, razmrsiti, zakrpati, opasati ribu mrežom. Sve su to riječi koje ćeš čuti od onih koji danas love, jer se te mreže i danas mećaju.

Ova cjelina ide za jelom od početka do kraja: od kvasca i brašna, preko tave i vatre, do voća s poja i do riječi kojima se za stolom kaže je li nešto ispalo dobro. Komiški ima nevjerojatno gust rječnik za okus — posebno za okus koji ne valja — i to je dio govora koji je i danas potpuno živ, jer se i danas mijesi, prži i soli. Nakon ove cjeline razumjet ćete što vam domaćin govori dok kuha, i moći ćete pohvaliti ili oprezno prigovoriti.

Ova cjelina pokriva ono što na Visu raste, vrije i stoji u konobi. Naučit ćete imena sorti — loze, smokve, breskve, masline — jer se na Visu voće gotovo nikad ne zove općim imenom nego sortom; naučit ćete riječi kojima se prati vino od mošta do bačve; i naučit ćete kako se zove meso, divlje zelje i kruh koji se peče dvaput da izdrži. Sve su to riječi koje se u Komiži i danas govore u konobi i na tržnici.

Ova jedinica pokriva ono što ljudi u Komiži rade zato što se tako radi: običaje, priče koje se prepričavaju, igre na rivi i one riječi kojima se imenuje veselje, vjera i strah. Većinu ćeš čuti na terasi, u konobi i na boćalištu, a ne u knjizi. Uz riječi ide i nekoliko obrazaca — kako se izriče običaj, kako se pripovijeda i kako se kaže na što se igra — bez kojih te riječi stoje same.

Ovdje su dva rječnika koja se u Komiži još svaki dan govore, a rijetko se zapisuju: rječnik igre — boće, karte, dječje špekule — i rječnik crkve, od vjeronauka do večernje. Uz njih ide i ono što se oko igre i blagdana događa: galama, maske, nazdravice u stihu i znakovi u koje se vjeruje. Naučit ćeš i tri obrasca po kojima te riječi rastu, pa ćeš prepoznati i one koje ovdje nisu nabrojene.

Ovo je najgušći dio komiškoga rječnika: stotinjak riječi kojima se opisuje kakav je tko. Nećete ih trebati izgovarati, ali ćete ih čuti svaki dan, jer se u Komiži o ljudima ne govori pridjevom nego imenicom — un je floćun, provi je ćumbre, ona je provo divjakuśa. Naučit ćete i tri tvorbena stroja koji ih prave: nastavak -un, prefiks deź-/deś- i obitelji riječi kakva je ona oko korijena divj-.

Kratka jedinica s tri lekcije, ali s jednom od najprepoznatljivijih crta komiškoga: glas h ovdje se čuje posve jasno, i to i ondje gdje ga standard uopće nema — u riječima kao hlonje, hnjura, hinhorit. Uz to dolaze riječi o rođenju i odgoju (nośeća, rojkinja, baketa) i o onome što ostaje kad se imanje podijeli (dilba, dilbica, daruvśćina).

U komiškom je vrime i ono na nebu i ono koje prolazi, pa ova cjelina uči oboje odjednom. Naučit ćete reći da je nešto bilo udij, ujedonput, vaźdon ili dekontine; imenovati mrak, mjesece i mjesečeve noći; i razlikovati kišu koja rosi od one koja pada mihon. Na kraju ćete znati i pedesetak imena za ono što se u Komiži svako jutro gleda prije nego se odgovori na pitanje kakvo će biti vrijeme.

Ova cjelina ide od najbližega prema najdaljemu. Počinje riječima za unutra i vani, straga i vrhu; nastavlja tlom po kojem se gazi i raslinjem koje na njemu raste; pa zgradama u mjestu, imenima uvala i predjela oko Komiže; i završava kopnom i svijetom — Dalmocija, Mleci, Jamerika. Naučit ćete se snalaziti u odnosu na stvari, a ne po ulicama, jer se u Komiži tako i govori.

Petnaesta je cjelina već prošla ovim dvorom: dala je psa, magarca, kozu, dupina, ali i perad, janje i ljetnu gamad. Ova ide preko istoga terena drugim putem — ne po vrstama nego po tvorbi. Ptica koja dolazi u jematvi, muha koja zuji drukčije od pčele, stonoga u konobi, prasac, jare, janje: neka su od tih imena ovdje prvi put, a neka ćete prepoznati iz petnaeste, jer ih ovdje treba da bi se pravilo vidjelo. U tri lekcije dobivate ta imena i šest pravila po kojima su napravljena: kako se od glasa dobiva glagol, kako se pravi pridjev na -ji, kako se dvije riječi zavare u jedno ime kukca i kako ime životinje završi na čovjeku.

Ova cjelina nema jednu temu i ne pravi se da je ima. To su riječi koje su ostale na kraju: od svake domene po nekoliko, nijedne dovoljno za vlastitu cjelinu. Zato ćeš u jednoj lekciji naći prijedlog beź i glagol cecnut, u drugoj boju neba i čovjeka koji rado traži a nerado daje, u trećoj bobinu u motoru i naramenicu koju svećenik nosi na oltaru. Vezuju ih tri para pravila koja vrijede za sve njih — a kad ovo prijeđeš, u dikcionaru više nema žive riječi koju tečaj nigdje ne uči.

Ovo je zadnja cjelina tečaja i najtvrđa. Veći dio ovih riječi pogrdan je — dikcionar ih tako i označuje — i stoje ovdje zato što su zapisane i zato što se govore, a ne zato što ih preporučujemo. Uz njih ide i ostatak repa: nekoliko vjetrova, dvije riječi za mjesec, jedna riba, jedno divlje zelje i imena za zemlje i ljude s druge strane mora. Uz svaku riječ dobivaš i njezin registar — koliko boli i smije li se reći nekome u lice. Kad ovo prijeđeš, u dikcionaru više nema nijedne žive riječi koju tečaj nigdje ne uči.