Gramatika

Komiški ima 19–20 suglasnika prema 25 u standardu. Nema č, š, ž, lj, dž ni đ. Umjesto njih: c (covik, cudo), ś (śunce, beśida), ź (źena, Komiźa), j (judi, jubov). ć ostaje.

Samoglasnici: dugo a → o (glova, don), dugo o → u (brud, nuć). Govor je ikavski: lipo, vrime, dite.

Sav komiški tekst u ovoj aplikaciji piše se bez s, z, š, ž i č — umjesto njih stoje ś, ź i c. To nije naša odluka nego opis stvarnoga stanja, a najbolje ga je objasnio sam Joško Božanić u napomeni uz Perušće besid (1975.):

„Komiški cakavizam, kao i cakavizam uopće, karakterizira reduciran konsonantski inventar, tako da glasova [dž], [đ], [lj] i [č] uopće nema, a [s] i [š] te [z] i [ž] zamijenjeni su mekšim glasovima [ś] i [ź].“

U toj je knjizi ipak tiskao s/š i z/ž — i objasnio zašto:

„No, fonetska specifičnost ovoga govora nije se iz tehničkih razloga mogla adekvatnije grafijski predočiti.“

Drugim riječima: tisak 1975. nije mogao prikazati te glasove, pa ih je grafijski restituirao prema standardnom hrvatskom. Naš pravopis radi upravo obrnuto — vraća ono što se tada nije moglo otisnuti. U svojim kasnijim djelima, od Komiškog dikcionara nadalje, Božanić i sam piše ś i ź.

Klasični čakavski troakcenatski sustav: kratki silazni (ȁ), dugi silazni (ȃ) i čakavski akut (ã) — dugi uzlazni. Uz to postoji prednaglasna duljina (ā), ali ne i zanaglasna.

Naglasak je slobodan i čuva stara mjesta — nema štokavskoga pomicanja: beśȉda, źenȁ, ferôl, bonãca.

Akustički (mjereno na jednom govorniku): kratki silazni ≈ 102 ms, dugi silazni ≈ 234 ms, akut ≈ 255 ms, a prednaglasna duljina ≈ 292 ms — dulja od ijednoga naglaska.

Najuočljivije: nema duge množine (pūti, brȍdi, mȉśi — nikad -ovi/-evi), genitiv množine je -ih, a DLI množine su izjednačeni u -ima.

Hipokoristici na -e/-o u kosim padežima proširuju osnovu s -et-/-ot-: Ĩve → Ĩvota, Mike → Miketa — „vidili śmo Ivota“, „iś Ivoton“.

Instrumental jednine je -un — možda najprepoznatljiviji nastavak govora: rūkūn, źenūn, glōvūn, „iś otun bracerun“.

Genitiv množine kolebа između -Ø i -ih (beśīd, mrīź prema ūrih, kēnjih), a DLI množine između -ami i -ima bez jasne raspodjele.

ca = što (po njoj se govor i zove), ku = tko, di = gdje, kal = kad, zoc = zašto, koko = koliko.

Osobne: jo, ti, un, ona, mi, vi, oni. Zapamti dativne oblike von (vam), non (nam), njin (im), njuj (njoj) i akuzativ jih (ih).

Pokazne: ovī, otī, onī; srednji rod tu = to. Skraćeno: vi, vo, va — „Ku me vo zove?“

Infinitiv je uvijek apokopiran — nikad -ti/-ći: bīt, dūć, vidit, reć, pūć, vaześt, jiśt, lavurat.

1. lice jednine prezenta završava na -n (jeśon, molin, govorin), a 3. lice množine često na -du (gredu, ćedu, straśidu śe).

Nema imperfekta ni aorista. Prošlost nose perfekt s participom na -l (duśal, imol, ukrol), često bez pomoćnoga glagola, te historijski imperativ kao pripovjedno vrijeme — zaštitni znak komiške facende.

Pitanja bez „li“ — glagol ide naprijed: „More un tu?“, „Je tako?“, „Jeśte vi razbili ferol?“

ol + genitiv zamjenjuje pridjeve i posvojnost: font ol śpodih (dečko pik), manica ol vrot (kvaka), kvarat ol ure hoda.

za + infinitiv za namjeru, umjesto „da“: „źa uźeć śviću“, „źa śe obrit“.

Prijedlozi: iś/iź = s(a), pul = prema, ol = od, pol = pod, a u + akuzativ stoji i za mjesto: „un śpi u śvoju pośteju“. Konstrukcija u + genitiv znači „kod“: „u Marjanovih“.

Nijekanje: ni (nije), nimo (nema), nonke (ni, čak ni).

jedon / jelna, dvo / dvi, tri, cetiri, pet, śeśt, śedān, ośan, devet, deśet, jelnadeśte (11), dvonaśte (12), dvodeśet (20), cetardeśet (40), pedeśet, śtu (100), dviśta, triśta.

Sat: ura — „Deśet urih je, deśet i pul je“ (deset je sati, pola jedanaest). Godina je godiśće ili lito („cetardeśet lit“), tjedan śetemona, a Božić Bolnji Don.